Povijest pasmine

IZ POVIJESTI

Pismeni zapisi o nastanku ove atraktivne, i u današnjem kinološkom svijetu, jedne od najpopularnijih pasmina ne postoje. Zna se,međutim, da današnji sibirski haski potječe od vučnih pasa, koji su igrali važnu ulogu u životu plemena Chukchi Indijanaca, nazivanih i Sibirskim Apachima.
Pripadnici plemena Chukchi bili su nomadi, bavili se uzgojem sobova, lovom i trgovinom krznom, a pse su uprezali za vuču saonica tijekom stalnih selidbi i putovanja. Kako su u teškim uvjetima ledenog sjevera prelazili velike udaljenosti uzgajali su pse poznate po izdržljivosti, koji su im tako, doslovce, bili oruđe za preživljavanje. Pasmina koju su uzgajali datira od prije 3000 godina i od njih potječu svi današnji haskiji.
Prilikom odabira pasa za uzgoj, jedini kriterij bio je isključivo funkcionalnost i sposobnost za rad. Stvorili su pse odličnog smisla za orijentaciju, izdržljive na dugim stazama koji, pritom, trebaju malo hrane i istovremeno su sposobni podnašati teške klimatske uvjete. Njihov pristup bio je vrlo praktičan: za Ijetnih mjeseci svi su psi, mužjaci i ženke bili slobodni i pušteni da sami love hranu. S prvim snijegom, odmoreni psi vraćali su se u selo. Za ostalih mjeseci, puštani su bili samo vođe čopora, te školovani i poslušni psi koji nisu krali hranu. No, kako bi i oni sačuvali energiju, vezali su ih dva dana prije putovanja. Samo najbolji mužjaci mogli su pariti ženke u tjeranju. Ženke su također bile odabirane, jer gotovo sve ženke bile su usmrćivane po okotu ili kad su bile štenad, a ostavljane su samo one koje su najviše obećavale. Mladi mužjaci, da bi preživjeli, morali su se prvo dokazati kao dobri radnici u zaprezi.
Primjerci kakve danas poznajemo uzgojeni su od pasa uvezenih na Aljasku iz Sibira (gdje pasmina nije bila službeno priznata). Prve originalne Chukchi pse na Aljasku dovezao je ruski trgovac krznima William Goosak, 1908. godine. U to vrijeme više su cijenili mnogo krupnije vučne pse, robusnije građe i prilično agresivne naravi. Prema njima, sibirski haski privlačnog izgleda, djelovao je krhko, a k tome se još ponašao prijateljski prema ljudima i ostalim psima. Ipak, našlo se i ljudi koji su bili spremni vjerovati u njihovu sposobnost: među njima je bio i Jaafet Lindeburg, koji je 1913. g. skupio ostatke prvih uvezenih Chukchi pasa te njihove potomke. Zaposlio je norveškog emigranta Leonharda Seppalu da uvježba pse za zapregu, koju će potom pokloniti Roaldu Amundsenu za planiranu ekspediciju na sjeverni pol.

Leonhard Seppala

Ekspedicija ie odgođena, a Seppala je uspio zadržati pse za sebe, s namjerom da se takmiči na utrkama. Sepallin uzgoj sibirskih haskija se temeljio na njegovom najboljem psu, Togu, koji je ujedno bio i predvodnik Sepalline zaprege.

Togo

Da bi došao do novaca, diljem Aljaske je svojom zapregom prevozio terete i putnike. Iako zaljubljen u haskije, tada nije znao da će ga njegove zaprege "odvesti" u legendu i dati mu naslov jednog od najzaslužnijih ljudi za uspješan uzgoj i popularizaciju ove pasmine na sjeverno-američkom kontinentu, u ranim godinama prošlog stoljeća.
Isprva, kada bi se negdje pojavio sa svojom zapregom, izazivao bi nevjericu i podsmjeh - zbog veličine pasa njihova vučna vrijednost bila je omalovažavana. Međutim, ti "mali" psi redovito su počeli pobjeđivati na utrkama, a naročito na onim najtežim i najdužim. Vremenom, podsmjeh se pretvorio u poštovanje i naklonost. Sibirski haski postao je sinonimom za vučnog psa (što je ostao do danas - zaprege haskija nerijetko pobjeđuju na svim utrkama, a na najpoznatijoj i najtežoj od svih IDITAROD odnijeli su većinu trofeja). U zaprezi, haskiji su se pokazali ne samo kao najbrži, nego i najžilaviji i najustrajniji. Dobro uvježbana zaprega, s teretom koji nije bio pretežak, mogla je prevaliti više od 150 km dnevno, danima za redom, na neravnom i opasnom terenu, u teškim vremenskim uvjetima.
Jedna od najvećih herojskih priča svih vremena koje dolaze sa zaleđenog pola, priča je o trci iz 1925.godine. U području oko mjesta Nome, vladala je epidemija difterije, a zbog velikog leda na moru, kao i strašnih snježnih vjetrova bilo je nemoguće na bilo koji način dostaviti lokalnom stanovništvu cjepivo. Grupa "vozača", predvođenih Seppalom odlučila je ipak krenuti i to različitim smjerovima kako bi "pokrili" cijelo područje zahvaćeno epidemijom. Upregli su svoje haskije na temperaturi od -50 C i usprkos jakoj mećavi krenuli na herojsko putovanje zapamćeno do danas. Seppalina zaprega je otišla u najudaljenije područje, prevalivši 1200 km, unatoč ogromnim naporima, ledenim planinama i neizdrživoj hladnoći. Kada je, pak, nakon pet i pol dana, Gunnar Kasson i njegov promrznuti tim pasa, koje je predvodio Balto, krvavih, rasječenih šapa, u jutro, 2. veljače 1925.g. utrčao u Nome, bio je to trenutak pobjede ljudske hrabrosti te pseće ustrajnosti i izdržljivosti.

Gunnar Kasson i Balto

Pioniri američkog uzgoja ove pasmine, zbog njezinih neospornih i jedinstvenih kvaliteta, odlučili su raditi na tome da uzgoje pse, koji ce nastaviti tradiciju, ali i poprimiti standardiziran atraktivan izgled, kako bi mogli sudjelovati i na izložbama pasa. Bio je to veliki izazov, no s uspješnim ishodom. Pasminu je priznao Američki kinološki savez - AKC 1930. godine, a 1932. objavljen je prvi službeni standard.
Svi najraniji priznati primjerci nose u rodovnicima imena ranih Seppalinih pasa.

HASKIJI I IZLOŽBE PASA

Već 1938. g. (samo osam godina nakon priznavanja pasmine) osnovan je Američki Haski Klub, Uloga Kluba bila je promocija pasmine na izložbama, utrkama i najvažnije od svega — stvaranje uzgoja prema standardu. Kako je popularnost haskija rasla, tako je i potreba za poštivanjem standarda postajala sve većom. Klub je davao savjete, konzultirao članove i 1972. u Wllesley-u, država Massachusetts održana je prva samostalna Nacionalna Specijalna izložba.
Najvažniji trofej koji se prenosi iz godine u godinu u Americi ustanovljen je 1959 godine, prvotno za radne pse, dok je kasnije preimenovan u Showing – Working Trophy, a koji se dodjeljuje najuspješnijem timu haskija kako na izložbama tako i na utrkama pasa. Mnogi su psi kroz godine ostavili svoj trag i odigrali značajnu ulogu u uzgoju i popularizaciji sibirskih haskija, a koliko ih je ovdje nećemo posebno spominjati. No, bez sumnje, jedan od njih svakako zaslužuje posebnu pažnju: a to je šampion Amerike, INNISFREE SIERRA CINNAR, mužjak iz jedne od najpoznatijih uzgajivačnica u Americi i svijetu, koji je proglašen NAJUSPJEŠNIJIM HASKIJEM SVIH VREMENA, s osvojenih 30 Best In Show-a i 15 Best In Specialites, otac je 114 šampiona. Nagraden je Počasnom poveljom Američkog kinološkog saveza i proglašen "HASKIJEM STOLJEĆA". Zanimljivo je kako je Ch.Sierra Cinnar osvojio naslov Najljepšeg psa izložbe (BIS) na prestižnoj američkoj izložbi za američke šampione svih pasmina Westminster - iako je nesretnim slučajem "izgubio" vršak lijevog uha. No, to nije smetalo suce da ga proglase najljepšim i da te, sada vec daleke, 1980. godine odnese BIS naslov na najznačajnijoj američkoj i jednoj od najslavnijih svjetskih izložbi. Cinnar još uvijek nosi taj naslov, jer njegove uspjehe nije jos dostigao niti jedan haski u Americi ili svijetu.
Jednom kada su osvojili publiku, haskiji su postali i ostali do danas oni koji plijene pažnju, osvajaju najveće pobjede na izložbama, utrkama, a svakako i u srcima svih onih koji dijele svoj život s ovom posebnom veličanstvenom pasminom...

Innisfree Sierra Cinnar